Nedavno sam se našalio kako sam u jedno mjesto došao drugim povodom, a putopis je, kao, nastao slučajno. Onda mi se to stvarno desilo, i to prije mjesec dana u Nürtingenu, kamo sam ustvari došao na božićnu misu. Naprosto sam, naime, pogledao raspored misa na hrvatskom jeziku u okolini mjesta u kojem sam se zatekao i izbor je pao na Nürtingen. Pošto je misa najavljena za 14.30, naravno da sam došao koji sat prije, vidjeti ima li čega zanimljivog, a kako je foto-aparat uvijek uza me...

Elem, da ne duljim, možda bih samo sjeo negdje na kavu, pogotovo što i nije bilo baš toplo, ali sam već iz auta, s parkinga ugledao moćnu okruglu donžon kulu i krenuo. Nakon što sam obišao kulu, zagrađenu drugim visokim zgradama, iako se ispostavilo da je ona jedan od vrlo malo sačuvanih ostataka nekadašnje gradske utvrde, naišao sam na toliko zanimljivih detalja da se putopis sam počeo slagati u glavi, a kad sam još vidio i turistički pano...

Kod nas su glavne gradske trgove uglavnom zauzeli ljudi. Gradovi koji su ga zaslužili, dobivali su ni manje ni više već bistu ili čitav kip maršala Tita, oni koji su dali malo manje Ivu Lolu Ribara, Savu Kovačevića ili nekog takvog, a neki drugi velebne spomenike. U međuvremenu su se promijenile ideologije i imena, ali je matrica ostala ista. U Nürtingenu su na glavnom trgu, nazvanom po velikom pjesniku Friedrichu Schilleru, krave u fontani, njih pet. Jedni kažu da su tu zbog toga što je u nirtingenskom kraju stočarstvo dugo bila jedna od glavnih privrednih grana, ali će prije biti - pogotovo što krave na čelima, ispod rogova, imaju neku vrstu štitova – da su se tu smjestile zahvaljujući svojoj ulozi u sjevernogermanskoj mitologiji. Tamo je legendarni div Ymir, prvo živo biće na dunjaluku, nastao iz sudara leda i vatre, opstao zahvaljujući kravi Audumli, koja je, ližući led, stvorila Burija, muškarca od kojeg će kasnije postati prvi nordijski bogovi. Oni će onda ubiti Ymira, od čijih je tjelesnih ostataka nastao svijet, od njegove krvi oceani i mora, a od lubanje nebo.

Riječ je o Fontani želja, tako se službeno zove, a djelo je jednog našeg čovjeka. Dobro, nije naš baš 1/1, jer je autor fontane Gunther Stilling poznati njemački kipar, ali je rođen 1943. godine u Berauersheimu, kako se u to doba zvao Srpski Miletić, u Vojvodini. Sreća njegova pa se ipak rodio na vakat i bio beba u vrijeme kad su brojni njegovi sunarodnjaci - tada većinski narod u naselju, a danas ih na popisu uopće nema - ostavljali svoje snove i kosti po nepreglednoj bačkoj ravnici. Da je, recimo, bio svega desetak godina stariji, Fontanu želja u Nürtingenu pravio bi ko zna ko, a Nirtingenjani i svijet nikad ne bi čuli za velikog Gunthera Stillinga, naprosto ne bi postao veliki, štoviše ne bi ni postojao.

M.J. | Bljesak.info / Fontana želja

Puno konkretnije, nimalo mitološke stvari nalazim na susjednom, manjem trgu, također dijelu Schillerovom, ali iza crkve: tu je spomen-ploča koja podsjeća na njegovog isto tako velikog kolegu i adeša Friedricha Hölderlina (1770.-1843.). Ne zapisah riječi kružno urezane goticom u suhu fontanicu na trgu, ko bi to pročitao.

A Hölderlin je već posebna tema u Nürtingenu, budući da je ovom gradu odrastao. U jednoj od uličica unutar starog, nekad utvrđenog dijela grada nalazi se njegova kuća, ne rodna, rođen je u osamdesetak kilometara udaljenom Lauffenu, ali je u ovoj živio od 1774. do 1795. godine. Dok nije odrstao i shvatio da ga je Bog dao da bude pjesnik. Uz ploču s tim podatkom, na zidu Hölderlinove kuće još jedna, starija, o tome da je izgrađena još 1622., potom u 18. stoljeću rušena i obnavljana.

Sad se opet načas moram vratiti Hölderlinu, ali u drugom dijelu grada, izvan povijesnog dijela, uz rijeku Neckar. Tamo su, naime, gradski oci odlučili podići mu spomenik. Dok mu se približavam, još ne znam o kome se radi, ali kad vidim pozu, blago naklonjen mladić romantičnog izraza lica koji oduševljeno recitira, a još mu u ruci nekakvi papiri, nema biti ko drugi već pjesnik, a ako je već pjesnik, u Nürtingenu nema biti ko drugi nego Hölderlin. Pjesnik tužne sudbine: iako se družio s Hegelom, Schellingom i Schillerom, a jako ga je cijenio čak i jedan Heidegger, nije doživio da njegov Patmos ili Rajna postanu poznati. To se desilo tek desetljećima nakon što je umro, a i da je za njegovog života, malo bi mu vrijedilo, budući da je 1805., u 35. godini života, mentalno obolio i ostatak života proveo u jednoj jedinoj sobi u gradskoj kuli u Tübingenu. Danas bismo rekli kućni pritvor, a i bilo je tako nekako: eto ti, ludi pjesniče, soba u kuli, ali ćeš biti pod ključem, svijet ima prečih poslova od čitanja tvojih ludih pjesama. Ispostavit će se, ludo dobrih, ali je to Hölderlinu bilo uzalud.

Na glavnom trgu nalazi se i crkva svetog Križa, sagrađena još 1455. godine. U luneti iznad ulaza Krist koji pada pod križem i natpis koji sugerira pomirenje s Bogom. Nije to glavna nirtingenška crkva, štoviše, ostala je crkvom samo po nazivu, jer se u njoj odavno ne moli – prije tridesetak godina prenamijenjena je za glavno mjesto u gradu za održavanje koncerata, izložbi i drugih kulturnih događanja. I to ne bilo kakvih: u siječnju i veljači bit će izložena djela dvojice svjetskih likovnih velikana, nedavno preminulog Bečlije Ernsta Fuchsa te Marca Chagalla, onog što ga bijaše u nekadašnjim čitankama, po kojem smo „spoznali“ da, recimo, i ljudi mogu letjeti iznad krovova.

M.J. | Bljesak.info / Sa Hölderlinom

Ja ću shvatiti da, ako već ne mogu letjeti, također mogu, kao Chagallovi likovi i ličice, gledati stvari iz ptičje perspektive. Ne moram se zbog toga kačiti na dron ili letjeti helikopterom, dovoljno je popeti se na toranj glavne gradske crkve, posvećene svetom Lovri, ali o tome ću kasnije, jer sad moram naći katoličku crkvu svetog Ivana, pa na božićnu misu. U izrazito protestantskom gradu katolička crkva je, dakako, podalje od središta, ne predstavlja ni turističko odredište, ali je ucrtana na planove grada pa je ipak nije teško naći: desetak minuta lagane šetnje i već vidim... Hm, malo neobičnu sliku za ovo doba godine: na ulici danima nijedne Njemice u miniću, a ovdje ih, ispred crkve, dvadesetak. Pitam se da možda nisam pogriješio, pogotovo što crkva, izgrađena 1956. godine, više sliči na svašta nešto nego na crkvu, da nisam zalutao na kakvu modnu reviju? :) Ipak, kad čujem naš jezik, shvaćam da sam na pravom mjestu, ali i to da mi je, ako sam se već došao pomoliti, najbolje odmah ući :)

Gospodin srednjih godina dijeli papire s tekstovima božićnih pjesama. Sve su one dobro poznate, ali valjda ima i previše mladosti odrasle u nekim drugim svijetovima. Koristim prigodu priupitati ga štošta, recimo koliko Hrvata živi u Nürtingenu, pa doznajem da ih ima oko 600, „stalnih, otprije, bez ovih sad što dolaze, to koliko ih je došlo za posljednjih godinu dana ne zna se“. Uh, da nije kakva evakuacija, a ja pojma nemam?! :) Naroda došlo prilično, ali se većina nabila u zadnje redove, oni prednji gotovo prazni. Redaju se Kyrie, eleison, Radujte se narodi, čak i nekoliko strofa U sve vrijeme godišta. Često se zapitam koliko je dobro imati crkveni zbor, jer kad on pjeva, ostali vjernici uglavnom šute, a to će reći da se i ne mole, i pjesma bi trebala biti molitva. Penjem se na kor: sedmočlani zbor i mlada klaviristica. Postariji svećenik propovijeda o tome kako nam jedini idol u životu treba biti Isus. Crkva i unutra, pa hajde da kažem, čudna. Oltarna slika prikazuje šarene kocke, kvadrate i ostala geometrijska tijela. Znam, znam, umjetnost je to, pogotovo kad se zna da je crkvu oslikao znameniti slikar, kipar i grafičar Otto Herbert Hajek, samo što sam ja glup i zaostao da bih je razumio.

M.J. | Bljesak.info / Božićna misa

Po turističkoj karti, u gradu se ima vidjeti još mnogo zanimljivog pa ću se opet dati u šetnju. U povratku ću drugim putom, pa ću naići na još jednu crkvu, adventista sedmog dana. Ne bih ni primijetio da je crkva, jer djeluje kao jedna od kuća u kvartu, da nije grafita, maštovito postavljenog na spojeve crvenog i bijelog dijela fasade. U stari dio grada ulazim pored „Mörikeschule“, prekrasne školske zgrade koju 1918. i 1929. godine „izgradi mladež varoši Nürtingen“, a ime, eto, dobi po Eduardu Mörikeu, pjesniku kojeg sam spominjao u nedavnom putopisu iz Bebenhausena. Onda dolazi kuća s natpisom i grbom na zidu, sagrađena 1676. godine, pa kip nekog viteza na postamentu od bogato izvedenih bakropisa, a potom, usred glavne pješačke zone, stotinjak jelki „posađenih“ u iverje i piljevinu ograđenu trupcima. Simbolično su nakićene, a na svakoj i „potpis“ školskog odjeljenja ili organizacije koja ju je darovala i nakitila. U blizini je i lučna kamena kapija s masivnim željeznim vratima, zakrčenim kantama za smeće. Čiste i uredne, ali sve zajedno više djeluje kao kakva modernistička instalacija nego kao njemačka stvarnost. Onda i jedan obelisk, ovaj put s postamentom od zlatopisa, pa kuća Gustava von Sieglea (1840.-1905.), industrijalca i političara, a usto i dobrotvora te mecene, koji i u povijesti Stuttgarta, a ne samo malog Nürtingena, zauzima istaknuto mjesto. Gradska vijećnica se, pak, „isprsila“ na pokrajnjem trgu, a u okrugloj niši iznad jedne stare kamene kapije graditelji su tako stisnuli jednog brkajliju, valjda vlasnika kuće, da mu je na licu i danas, nekoliko stoljeća nakon završetka gradnje, žestoki grč. Na glavnom trgu, ispred već spomenute crkve svetog Križa, tabla s crnim okvirom i životopisom Else S., jedne od tisuća žrtava ovog grada odvedenih i ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata u koncentracijskim logorima, uglavnom u obližnjem Grafenecku. Židovi i Romi su, dakako, prvi bili na udaru, a nirtingenski nacisti su svoj nečasni posao etničkog čišćenja završili već u listopadu 1941. godine. Zanimljivo je da se posljednja Židovka deportirana iz Nürtingena zvala isto kao i ona najpoznatija, Anna Frank. U svezi s tim, uzaludno sam po gradu, a nakon Božića doći ću još jednom, tražio drvenu skulpturu Antona Köhlera, Sinti dječaka, također, i to u dobi od 12 godina, odvedenog i ubijenog u logoru Auschwitz-Birkenau, rad kipara Roberta Koeniga. Znam da Koenigova izložba putuje cijelom Njemačkom, ali i to da je grad otkupio kopiju. Gdje se nalazi, niko mi nije znao reći.

Kad se krene s trga prema Neckaru, naiđe se na jedno pet metara visoku, doista monumentalnu kapiju, ma može se komotno reći slavoluk. Na vrhu joj moćan kameni grb, a iza nje... Eh, svašta sam pomislio i sve promašio, a iza kapije je samo gradska bolnica. Neckar se raširio dolinom ispod grada k'o poratni mladi tajkun u separeu gradske kavane koja je opet postala inn. Iznad glavnog mosta davno je sagrađen preljev, pa se slap obrušava, sijajući se na zubatom božićnom suncu. Ispod mosta brana, Neckar se naglo sužava, a onda i hidroelektrana, koja nije samo to, već i muzej, iako i dalje radi. Otvorena 1927., a nekadašnji generator „Esslinger Maschinenfabrik“ je, nakon čitavih 70 godina rada, smješten na pijedestal postavljen ispred zgrade. Hidroelektrana je jedan od simbola grada i ovdje će je mnogi usporediti sa crkvom, i to glavnom.

M.J. | Bljesak.info / Neckar

Uskoro će mrak, šetnji je kraj. Uvečer pregledam fotografije i shvaćam da bi od šetnje mogao nastati putopis, pogotovo kad doznam da se u obližnjem Oberensingenu, danas praktički spojenom s nirtingenškim gradskim područjem, nalazi rimska vila rustica. Nije da antičkih lokaliteta u Njemačkoj nema, itekako ima, ali su nekako pomalo u drugom planu. Uglavnom pada odluka da za koji dan opet trknem do Nürtingena, vidjeti villu rusticu, a ostalo kako bude.

Rečeno – učinjeno, ali to „trknuti i vidjeti“ je sve prije nego stvarnost. Zvuči nevjerojatno, pa mi niko ni ne mora vjerovati, ali stanovnici uglavnom pojma nemaju ni gdje su te rimske zidine, a kamoli kako se do njih dolazi. Jedna djevojka me, kad sam došao na svega jednu ulicu do rimskog lokaliteta, upućuje na drugu stranu grada, jer tu nema „ničeg takvog“. Znam, međutim, da se prema zidinama ide iz ulice Friedricha Glücka pa ne odustajem, da bih na kraju shvatio da treba ući u slijepu ulicu u kojoj, kao i nigdje drugo osim na skretanju iz grada, nema nikakve naznake da je villa rustica upravo tu.

Pored zidina ne jedna već čak tri table s detaljnim objašnjenjima. Vila je podignuta oko 100. godine poslije Krista, ovuda je, naime, prolazila rimska cesta Neckar-Alb-Aare, a uništena u požaru 223. godine. Požar, naravno, nije izbio sam ili, naprimjer, kvarom na instalacijama :) – ma jok, već su na imanje udarili ratoborni Alemani, nepopustljivi ratnici, danas bismo rekli gerilci, uporni u obrani svoje zemlje od Rimljana čak i nakon što je izgledalo da ih je car Karakala porazio i uništio za sva vremena. Vila je imala kupatila sa vrućom, mlakom i hladnom vodom, svlačionice, čak i sudatorij, neku vrstu saune tog doba, točnije prostorije za znojenje. Izvor je i danas aktivan, čak voda otječe popločanim žlijebom postavljenim dok je vila još stajala uspravno.

Većina nalaza, osim onih najgrubljih, dakle zidova s još pokojim lijepo oblikovanim kamenim fragmentom, već je u gradskom muzeju. Zato je čitav kompleks neograđen, a dvoje djece se, pod budnim nadzorom bakice, cijelo vrijeme igraju po zidinama. Čudno za Nijemce, jer će vrijeme i ljudi, ma koliko pazili, vremenom uništiti ono što nisu ni alemanski ratnici. Dobro, nije bog zna šta, rimske terme u Laktašima su, recimo, puno bolje očuvane, da se ne govori o jednom Mogorjelu, ali opet. Kako god, mada je jedva ovarisah, na kraju mi bî drago šta sam ipak našao vilu skrivenu iza zadnjih kuća Oberensingena.

M.J. | Bljesak.info / Pogled s tornja crkve svetog Lovre

Prvog dana boravka u Nürtingenu nisam vidio baš sve što se može. Evo, recimo, toranj crkve svetog Lovre za posjetitelje se otvara jednom u 14 dana, a taj dan kad je otvoren je baš za mog drugog dolaska. Itekako se ima šta vidjeti i u crkvi, dovoljan je podatak da je tu stajala još na mijeni 10. i 11. stoljeća, a današnji oblik dobila je prije kojih 500 godina, s tim što joj je toranj prvi put dodan 1470. godine. Kako je sveti Lovro umro mučen na rešetki iznad vatre, ta scena je urezana u jedan od zaglavnih kamenova te oslikana na prozoru u južnoj strani svetišta, a najvrjednija od svega u crkvi je kamena glava s križem iz 1624. godine sa šest medaljona koji prikazuju scene iz Starog i Novog zavjeta. Na vanjskim zidovima crkve urezani potpisi i nekoliko starih kamenih ploča s natpisima.

Imalo bi se, dakle, šta, ali idem u toranj, visok 48 metara. Na odmorištima su male izložbe, uglavnom sakralnog karaktera. Iza rešetke usred tornja – pomalo nevjerojatno – vrata iza kojih je smještena knjižnica, koja ne služi za ukras već stvarno radi, a osim knjiga nudi i brojna rukopisna dokumenta o povijesti grada, od kojih neka potječu iz 15. stoljeća. Do vrha tornja je, izbrojao je neko, 189 koraka, a na vrhu su dvije sobe, od kojih je u jednoj postavljena stalna izložba o životu čuvara tornja, koji je usput, pošto se s njega vidi čitav grad, bio i glavni gradski stražar, predstavljajući i gradsku protivpožarnu službu. Zanimljivo, stražar je tu stanovao i nadgledao grad s tornja sve do 1921. godine. Na tabli s podacima o visini potpisali se Yasin i Pasha. E, baš svakakvih Nijemaca, tu se našli potpisivati! :)

Pogled je doista dojmljiv, budući da se vidi sve što spomenuh i mnogo onog što ne spomenuh. Krovovi se crvene takoreći ispod nogu, 48 metara nije malo, a najljepši je, dakako, pogled na Neckar i glavni gradski most. U povratku eksperimentiram fotografirajući vijugavi gelender stepeništa; izgleda kao džinovski fosil najveće puževe kućice na svijetu i u čitavom svemiru.

I to bi bilo sve da ne poželjeh vidjeti i gradski muzej pa krenuh na drugu stranu Neckara. Lako ga nađoh, a nasmijah se kad na snjegobranima muzejske zgrade ugledah dvije lopte. Djeca sakrila da im ih druga djeca ne ukradu :) Vraćajući se ka autu pozornost mi, naime, privuče visoki kameni luk. Vidim da ima i tabla s objašnjenjem i nemalo se iznenadih kad pročitah da je to Kroatenhof, odnosno, ispada, Hrvatsko dvorište, o čemu ni prije ni nakon toga na internetu i u literaturi ne nađoh ništa izuzev jednog znanstvenog rada. Hrvatska i Hrvati pogotovo, izgleda, nemaju pojma da...

M.J. | Bljesak.info / Ispred Kroatenhofa

Dakle, bilo je ovako: Sredinom Tridesetogodišnjeg rata, 1634. godine, protestantski Nürtingen napali su Hrvati, iskusni ratnici iz borbi protiv Osmanlija, kojima je zapovijedao pukovnik Blašković. Napali ga i osvojili, iako su trostruki gradski zidovi iz 14. i 15. stoljeća, debeli po metar i pol, bili visoki osam metara, a jarci između njih široki po 12 metara. Za tri dana borbi zapaljeno je 49 kuća te ubijeno je 114 stanovnika, dok ih je 14 oteto. Među otetima je bila i 19-godišnja Elisabetha Brenner, kći nirtingenskog liječnika Johanna Brennera. Otmičar ju je naumio uzeti za ženu, ali ga je u toj namjeri pretekla iznenadna smrt od kuge, pa je brigu o Elisabethi, tko zna zašto, na sebe preuzeo izvjesni Ivan Rozić ili Rošić, kako je već gdje zapisano, po svemu sudeći također jedan od Blaškovićevih vojnika. I zaljubio se, a, izgleda, i ona u Ivana. On malo više, čim je pristao poći s njom u Nürtingen, grad u kojem su on i njegovi zemljaci napravili masakr, te preći na njenu, protestantsku vjeru. To se i desilo, 1637., tri godine nakon otmice, a Ivan i Elisabetha došli su u pratnji nekoliko hrvatskih časnika.

O Ivanovom mogućem zavičaju se samo nagađa, ali će najprije biti da je to Dalmacija. Uglavnom je mladi par nakon vjenčanja kupio imanje izvan gradskih zidina, današnji Kroatenhof, s kućama i lučnom kapijom izgrađenim između 1606. i 1609. godine. Mladi par je imao brojan porod, ali su svega dvije generacije Rozića/Rošića, koji su kasnije često bilježeni i s majčinim prezimenom Brenner – šta ti je ljubav! - uživale u imanju pa su ga prodali. Ivan se dobro „primio“ u novom kraju i postao ugledan građanin, a po ženinoj liniji je na neki način naslijedio i mjesto „bolničkog majstora“ pa su tu dužnost kasnije obavljali brojni njegovi potomci, sve do kraja 18. stoljeća. Bolnički majstor je bio neka vrsta socijalnog radnika koji se u ime grada brinuo za siromašne i bolesne, pomažući školama i drugim javnim institucijama kad bi se našle u materijalnim problemima te upravljajući gradskom bolnicom. Ono što nije mogao grad, dao bi sam Ivan, jer je na više mjesta u tadašnjim dokumentima zabilježeno da je bio vrlo bogat, a nagađa se da je bogatstvo nastalo što od ratnog plijena, što od miraza mlade supruge. Rozići/Rošići su u Nürtingenu izumrli prije stotinjak godina, posljednji je umro Paul, 1872. godine, ali ih još ima u Baden-Württembergu te Švicarskoj.

Eto, pa kako poslije svega samo prošetati Nürtingenom, a ne napisati putopis, kako?! :)